IZ LITERATURE O EVANĐELISTARU

Od Marulićevih bogoslovnih djelah ide prvo mjesto njegovomu Evangjelistaru. Ovo djelo, kako sam u jednoj staroj rukopisnoj bilježki našao, tiskano je prvikrat, pod naslovom „Evangelistarium“ u Mletcih 1501. u četvrtini. Drugo meni poznato izdanje pod istim naslovom, tiskano je u Mletcih kod Melkiora Sesse 1516 u četvrtini. […]

Djelo je puno mudrosti, morala i velike nauke […] mudar voditelj po težkom putu života čovječega, a sav mu bijaše smier, čitatelje skloniti na ćudoredni i sveti život. Djelo je ovo za njegovo vrieme mnogo i premnogo valjalo, te je s toga talijanski prevoditelj Silvan Razzi, u svojoj posveti na Faustinu Vilellijevu [!], punim pravom ovu Marulićevu knjigu nazvati mogo knjigom svetom (libro sante [!]), izpovjedajući: „kako je ne samo od običnih, nego i od mnogoučenih i književnih ljudi slušao višekrat, da kolikogod su knjigah čitali, nijedna jih toliko nepotaknu na život duševni, pošteni i pobožni, koliko ova Marulićeva, jer se može smatrati kao kakova božanska Etika i sbornik svih kriepostih kršćanskih“.

(Ivan Kukuljević, “Predgovor”, u: Pjesme Marka Marulića, Zagreb, 1869, str. LIV-LV. Stari pisci hrvatski I)

Evanđelistar, izvorno Euangelistarium, drugo je po veličini i glasovitosti Marulićevo latinsko prozno djelo koje je u svoje vrijeme (XVI-XVII st.) zajedno s još opsežnijom i poznatijom Institucijom (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum) najviše i najduže pronosilo njegovo ime Evropom i učinilo ga prvim hrvatskim svjetski poznatim i priznatim piscem. […]

Po prirodi i svrsi Evanđelistar se skladno uklapa u cio Marulićev moralno-didaktički književni rad, dapače, predstavlja jedan od glavnih njegovih stupova. To je, rekli bismo, sinteza njegovih moralno-religioznih pogleda i uvjerenja, svojevrsna kršćanska moralka izrađena vrlo stručno i marulićevski pomno na temelju iscrpne obrade triju glavnih vjerskih kreposti: vjere, ufanja i ljubavi, na što se po njegovim vlastitim riječima kao moralista praktičara može zapravo svesti cijela Biblija, svojevremeno zaista najčitanija knjiga.

(Branimir Glavičić, “Uvodna riječ”, u prvom izdanju hrvatskoga prijevoda Evanđelistara, Split, 1985, str. 9)

Marulića, kako smo napomenuli, vodi njegova praktična svrha. Ne upušta se stoga, bar ne izravno, u raspravljanje o izvorima moralnog reda i o temeljnim načelima morala. Međutim, to nas ne smije zbuniti ili zavarati. Jer, iako posebno ne obrađuje teoretsko-moralna polazišta i osnovna etička načela, nipošto ih ne zanemaruje. Dapače, neprestano ih u svom narativnom stilu, na jedan ili drugi način ističe i brižno utkiva u svoje poruke. Biblija mu je glavno polazište. Ona je u njegovim očima sjecište ljudske i božanske mudrosti; zato se u svojoj načelnoj oporbi prema stoičkoj filozofiji i starim pjesnicima, kad je riječ o moralu, stalno na nju poziva, uključujući u nju, u njezinu objavu i poruku, potrebni racionalni postupak i široko životno iskustvo.

(Drago Šimundža, “Opći pristup Marulićevu Evanđelistaru“, u prvom izdanju hrvatskoga prijevoda Evanđelistara, Split, 1985, str. 18)

Prevodilac djela – Bartolomé Fernández de Revenga, licencijat, svećenik, učitelj gramatike i domorodac iz mjesta Siruela – u Posveti knjige ističe da istu posvećuje svojoj pokroviteljici, plemenitaškoj dami vrlo ugledna roda i podjednako zvučna imena („gospođa Ana María de Velasco y de la Cueva, grofica od Siruele, Fuensalide, Roe itd.“). […] Ističući didaktičku vrijednost prevedenoga djela, on naglašava da je to djelo na latinskom sročio autor Marko Marulo, Santo y Doctissimo Varon. Cenzorski izvještaj podnio je „licencijat g. José de Salinas, odvjetnik pri Kraljevskim savjetima i auditor uzoritoga gospodina kardinala od Aragona“ […] U tom se izvještaju cenzor vrlo pohvalno izražava o primjerenosti, svrsishodnosti i korisnosti djela „tog velikog splitskog muža“ (de aquel gran varon spalatense), te drži da bi španjolska javnost takvo djelo trebala pozdraviti i nagraditi jednakom slavom i zahvalnošću kakvom je bilo dočekano među svim vjernicima kad je tiskom objelodanjeno u izvornome obliku. Posebno ističe trud, zalaganje i umijeće prevodioca koji je, po cenzorovim riječima, neobično vješto uspio s latinskog na španjolski pretočiti autorov stil i duh, tako da se original i prijevod razlikuju samo po jeziku. […] Naposljetku prevoditelj tvrdi da je ovome traktatu najdjelotvornija preporuka činjenica da je i sam sveti Franjo Ksaverski bio štovatelj Marulića, o čemu svjedoči ona njegova knjiga – relikvija što se čuva u isusovačkom kolegiju pri sveučilištu u gradu Alcalá de Henares.

(Karlo Budor, “O španjolskim izdanjima Marulića”, CM I [1992], str. 90-93)

Pismo V, 25. kolovoza. U ovom latinskom pismu Grasolariju, Marulić nije označio ni godinu, ni mjesto odakle piše. Spominje više rukopisa, ali se posebno zadržava na De imitatione Christi. Traži da mu se poslije štampanja povrati rukopis. Moli za nekoliko primjeraka Evangelistariuma, koji je već odštampan, pa prema tome pismo treba datirati sa 1516. godinom. […]

Preostaje još jedno pismo u našem omotu pod br. V, kome nedostaje godina. Po spomenu Evandelistara mora nositi 1516. godinu, kada je to djelo izišlo iz tiska. Odmah moram priznati da bi podaci iz toga pisma, kao i njegova arhivska lokacija u omotu (pismo br. V, izmedu IV i VI pisma tj. izmedu 1502. i 1507. godine), bolje sugerirali neku raniju godinu. (Stvari bi, naime, bile jasnije da je Kukuljević bio u pravu, kada je daleke 1869. tvrdio, (“kako sam u jednoj staroj rukopisnoj bilješki našao…”) da je Evangelistarium prvi put štampan 1501. godine a da je 1516. godine drugo izdanje. Ali svi kasniji istraživači stoje na stanovištu da je 1516. godina prvog izdanja. A to je presudno za dataciju ovoga pisma.) Osim toga, spominjanje Evanđelistara je ipak terminus a quo, a Marulić piše da je prve primjerke bio već dobio, pa čak jedan primjerak već i darovao F. Lucensisu. A sada, u tom pismu od 25. kolovoza (1516), on još želi podariti tim knjigama Lucensisa, da ne ispadne nezahvalan.

(Miloš Milošević, „Sedam nepoznatih pisama Marka Marulića“, CM I [1992], str. 7, 18)

Sudbina Evanđelistara i Institucije tijekom prvih desetljeća 16. st. imala je mnoge zajedničke točke: oba djela prvi put su objavljena u Veneciji, zatim u Baselu; vrlo široku rasprostranjenost stekla su zahvaljujući izdanjima u Kölnu (desetak izdanja između 1521. i 1540). Nakon toga njihovi se putovi razilaze: Institucija između 1540. i 1573. nije nijednom objavljena zasebno (1555. tiskana je u Baselu u jednom zbirnom izdanju); Evanđelistar pak u istom razdoblju ima tri značajna izdanja: Köln 1542, Pariz 1545, Köln 1558.

Već kölnsko izdanje Evanđelistara iz 1532. pokazuje ga u novom svjetlu: naslov je izmijenjen te najavljuje u dodatku malo djelo kojemu je autor Meginhard, a posvećeno je apostolskom vjerovanju i “kugi brojnih i poznatih krivovjerja”. Sve je to u skladu s novom namjenom Evanđelistara: borbom protiv Lutherove i Calvinove doktrine. Potvrđujući kako se cjelokupno crkveno učenje zasniva upravo na Sv. pismu, Evanđelistar je idealno sredstvo za borbu protiv onih koji tvrde kako se oslanjaju isključivo na Sv. pismo. Raniji primjer takve uporabe Evanđelistara dao je Henrik VIII, koji je u svojem primjerku (Köln 1529) ostavio brojne i precizne bilješke. […] Pariško izdanje Evanđelistara iz 1545 (apud Jacobum Kerver) – posrijedi je prvo francusko izdanje nekog Marulićeva djela – strogo se drži kölnskoga izdanja iz 1532. te donosi u dodatku spomenuto Meginhardovo djelce (sl. 2). Podsjetiti je kako je Institucija prvi put u Francuskoj objavljena mnogo kasnije: 1586, kod Marnefa.

Prvo svjedočanstvo o uspjehu Evanđelistara u tom vremenu daje nam glasoviti sudionik religijskih raspri Jean Garet iz Louvaina. Taj se regularni kanonik augustinac posvetio borbi protiv Calvinova nauka. […] Djelo (De vera praesentia corporis Christi in sacramento Eucharistiae, objavljeno 1561, uz brojna ponovljena izdanja) oslanja se na brojne tekstove kršćanskih autora iz cjelokupne povijesti Crkve; od suvremenih autora tu su Fisher, Erazmo, Vivès, čak i jedna stranica Henrika VIII. Od Marulića Garet uzima prve stranice 17. poglavlja II. knjige Evanđelistara (“O svetotajstvu tijela Kristova”). […] Drugu potvrdu uspjeha Evanđelistara nalazimo u djelu Hortulus precationum, dat is het Hofden der Ghebedden (Louvain 1569) kojem je autor Pierre de Backere (Bacherius). […] Na str. 40 i 40v [i. e. 140 i 140v] te knjige nalaze se molitva protiv tjelesnih napasti preuzeta s početka 23. poglavlja III. knjige Evanđelistara. […]

Marulićev odjek nije se ograničio samo na španjolska područja Nizozemske: Jacques de Billy te njegova braća Jean i Geoffroy pokazuju koliko je njegovo djelo bilo čitano i cijenjeno u sjevernim predjelima same Francuske. Našu pozornost zaslužuje pismo Jacquesa de Billyja (1535–1581) u kojemu bratu Jeanu, koji ga moli za savjet, preporučuje neka prevede na francuski Evanđelistar Marka Marulića. Pri tome on ističe korisnost toga djela, hvali mu stil (“dictio plana et suavis“), a naročito autora, koji je napisao “opus pietatis plenum“. Napokon, naglašava obilje biblijskih referenci koje se, ističe Jacques, navode vrlo prikladno i vrlo su važne u tadašnjim okolnostima. Pismo nam pomaže da shvatimo što je pomoglo uspjehu Evanđelistara i što je privuklo Jeana Gareta i Pierrea de Backerea: biblijske reference bile su najbolji odgovor Lutherovu naučavanju i kalvinističkim osporavanjima; prevođenje upravo onih poglavlja što sadrže prave evanđeoske molitve ukazuje koliko je čitateljima bila bliska Marulićeva pobožnost.

(Charles Béné, “Recepcija Marulićevih djela u sjevernim pokrajinama”, CM 4 [1995], str. 70-71)

 Otkrićem ovog Evanđelistara [Hittorpova izdanja iz 1529] imamo eklatantan primjer o velikoj potražnji Marulićevih knjiga, ali istodobno i dokaz kako se već u ono vrijeme koristila trenutačna potražnja za knjigama jednog autora da bi se što brže došlo do novca. […] Razdoblje od 1529. do 1532. godine mogli bismo nazvati “zlatnim dobom tiskanja djela Marka Marulića u Njemačkoj” jer je tada u Kölnu u dvije godine – 1529. i 1532. – tiskano čak šest izdanja Evanđelistara, a 1530. i 1531. po jedno izdanje Institucije.

Tako velika potražnja za knjigama Marka Marulića oko početka tridesetih godina 16. stoljeća, i to uglavnom Evanđelistara, morala je svakako imati i nekog dubljeg razloga; bijaše to vrijeme velikih vjerskih previranja, vrijeme Luthera (1483–1546), Calvina (1509–1564), Melanchthona (1497–1560), Erazma (1469–1536) i humanista, vrijeme borbe između srednjeg i novog vijeka, odcjepljenja Engleske, zapadne Švicarske i Württemberga od “vjere otaca”. No bilo je to i vrijeme procvata tiskarstva i rastuće njegove važnosti, jer je knjiga postala oružje kako u rukama vladajućih, tako i u onih koji su se borili protiv njih. […]

Po svemu sudeći, izgleda da je uloga brane protiv prodiranja Lutherova učenja dana Marulićevu Evanđelistaru. Svojevremeno su Hrvati bili brana protiv prodiranja Turaka u Europu – antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva) – a sada, igrom sudbine, knjiga jednog Hrvata ima sličnu ulogu u borbi protiv širenja Lutherove vjere, kao antemurale Catholicum (predziđe katoličanstva). Time se neminovno otvara i novo poglavlje u oblasti marulologije, koje traži rasvjetljavanje tadašnjih zbivanja s teološkog gledišta.

(Franz Leschinkohl, “Povijesna uloga Evanđelistara i Institucije u 16. stoljeću”, CM 4 [1995], str. 85, 87, 98)

Nove popratne tekstove nalazimo i u Evanđelistaru. Dok predgovor, koji je napisao Julianus Venetus, naglasuje autorovu svetost i svjetuje da se knjiga čita “i danju i noću”, pogovor Sebastiana Munstera ističe ne samo “uistinu evanđeoski” značaj Evanđelistara, nego i činjenicu da je pisac, “uklanjajući teološke raspre, zbrku mišljenjâ, ljudsku predaju, što je sve bilo smetnja pobožnosti”, čitatelju ponudio, kako i dolikuje uistinu evanđeoskom djelu, jedino “glas samoga Boga, Našega Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola i proroka, te čistu istinu”.

(Charles Béné, „Marulićevi izdavači u zemljama reformacije“, CM VI [1997], str. 124)

Sveti Petar Kanizije u svom pismu Andrei Fabriciusu (4. studenog 1567) iznosi što je potrebno za odgajanje nekoga kako bi bio „valjan katolik, pobožan i učen“ pa u tom kontekstu preporučuje živote svetaca zapisane u knjigama, a od njih izričito spominje „Marulićeve knjige primjera i njegov Evanđelistar“. […]

Doista, Marulićeve su knjige rano prispjele u Zapadne Indije, ali ovaj put djelovanjem prvih misionara u Americi, franjevaca. Znamo da su među raznim svescima što ih je posjedovao fra Juan de Zumarraga, koji je u Meksiko prispio 6. prosinca 1528., bila i neka djela Marka Marulića (posebno Evanđelistar).

(Jesús López-Gay, “Recepcija Marulića u Družbi Isusovoj”, CM 9 [2000], 182, 184)

Evanđelistar, prema baselskim nakladnicima “čista riječ Božja”, bio je dočekan s divljenjem od samoga početka, i ostat će uzorom evanđeoskoga života dulje od dva stoljeća. Sastavljeno na tragu nazora pokreta Devotio moderna, djelo odbacuje antičke filozofe, predlažući život potpuno evanđeoskog utemeljenja, pomoću kreposti vjere, nade i ljubavi, koje ujedno čine glavnu strukturnu okosnicu.

Djelo je izvrsno prihvaćeno u predluterovskom Baselu, pa u Kölnu, gdje je imalo sedam izdanja u desetak godina, služeći kao sredstvo borbe protiv luteranstva. U Londonu će ga čitati Henrik VIII, a u Parizu će biti objavljeno 40 godina prije Institucije, radi suprotstavljanja kalvinizmu; istu svrhu imat će i u Louvainu. Bit će duhovni saveznik progonjenima u Engleskoj, kako svjedoči primjerak s marginalnim bilješkama u British Library, te nadasve Dijalog o utjesi što ga je Thomas More napisao u zatočeništvu, djelo koje se nedvojbeno ugleda na Evanđelistar.

Institucija pokazuje jasnu povezanost s Evanđelistarom; ona primjerima ilustrira ono što je Evanđelistar iznio u preceptivnom obliku.

(C. Béné, „Evanđelistar – glavna Marulićeva knjiga“, CM 12 [2003], str. 22)

Evanđelistar se obično smatra raspravom o praktičnoj kršćanskoj etici, “mudrim vodičem po teškom putu ljudskoga življenja”, “posebnom moralkom prema sistemu triju teologalnih kreposti”. On, dakle, govori kršćanima kako živjeti, što činiti, a čega se kloniti. Međutim, istovremeno – paralelno s tim, kao što marginalije teku paralelno s tekstom – Evanđelistar govori kršćanima kako čitati Bibliju; koja biblijska mjesta iskoristiti kao vodič kroz život, i kako to učiniti. Ovo je možda sekundarna i implicitna funkcija Marulićeva djela, jer tekst ne propisuje izrijekom kako čitati Bibliju, već to samo praktično demonstrira – načinima kako bira i tematski okuplja biblijska mjesta, kako ih preslaže, kako im daje da jedna objasne druga samom tekstualnom bliskošću, kako ih dodatno tumači i ekstrapolira. No ukoliko, ponukani rubnim referencijama, nakon čitanja Evanđelistara posegnemo za Biblijom, riječi Svetog pisma čitat ćemo na drugačiji način i u drugačijem svjetlu – način tako drugačiji da zapravo neće biti važno jesu li te riječi već dio naše duhovne imovine ili ne.

Evanđelistar se kroz svoje rubne naznake tako ukazuje kao biblijski metatekst, kao lako čitljiv i pristupačan izbor ključnih biblijskih mjesta, tematski odabranih i preraspoređenih, a prearanžiranih i anotiranih na popularan, (Marulićevoj) suvremenosti razumljiv način.

(Neven Jovanović, „Paratekst i loci biblici kao put od stila do tumačenja Marulićeva Evanđelistara“, CM 12 [2003], str. 41-42)

Juan Lorenzo Palmireno, jedan od petorice najznačajnijih članova humanističkoga kruga u Alcañizu […] auktor je opsežna opusa na latinskom i španjolskom – najčešće pisanog u didaktičnu i pobožnu svrhu – a objavio je i jednu knjigu na grčkom. […] Godine 1560. Palmireno je zamislio jedan “vodič za studente” koji je priredio tek 1567., a objelodanjen je 1568. u Valenciji pod naslovom El estudioso de la Aldea (Seoski student); vodič će izaći i u drugom (1571) i u trećemu (danas izgubljenom) izdanju (1578). Iz punoga, dugog naslova doznaje se da knjiga sadrži sve ono što dobar učenik mora naučiti: pobožnost, uljudnost, čist nauk i ono što se naziva agibilia. Za ovo posljednje napisao je i drugi dio, El estudioso cortesano (Udvorni student), tiskan u Valenciji 1573. (2. izdanje u Alcalá de Henares, 1587). Drugo se poglavlje vodiča bavi pobožnošću; tu se u popisu preporučenih nabožnih knjiga na španjolskom i latinskom na drugom i trećem mjestu nalaze M. Maruli De institutione bene viuendi i M. Maruli Euangelistarium.

(Francisco Javier Juez Gálvez, “Marko Marulić (1450-1524) y el humanista español Juan Lorenzo Palmireno (1524-1579) (I)”, CM 15 [2006], str. 264)

Španjolski prijevod Evanđelistara i Pedeset priča objavljen je – s obzirom na ono što znamo o europskoj recepciji Marulićeva opusa – razmjerno kasno, u jednom svesku, u Madridu 1655. godine. Oba je djela preveo prezbiter, licenciado, Bartolomé Fernández de Revenga, rođen u gradiću Siruela (Badajoz), gdje je živio i bio nastavnik gramatike; posvetio ga je grofici od Siruele, gospođi Ani Maríji de Velasco y de la Cueva († 1680).

[…] pronašli smo tragove recepcije španjolskoga prijevoda Marulićeva Evanđelistara u španjolskim raspravama o pobožnoj retorici: istaknuti valencijski prosvjetitelj Gregorio Mayáns y Siscar (1699-1781) u drugome, posmrtnom izdanju (1786) svojega El Orador Christiano (prvo izdanje: 1733), uvrštava Marulića u autore propovjedničke uzore i hvali elegantan španjolski prijevod njegova djela. Antonio Bravo y Tudela († 1891) u drugome svesku svoje Historia de la elocuencia cristiana (1865) prenosi riječi Gregorija Mayánsa, kojemu je pak kao izvor poslužio upravo predgovor španjolskoga prijevoda Evanđelistara iz 1655.

(Francisco Javier Juez Gálvez, “Evangelistarium u Španjolskoj i španjolski Evangelistario iz 1655.”, CM 19 [2010], str. 267-268)

Britanska knjižnica posjeduje primjerak Marulićeva Evanđelistara iz 1529. koji je bio osobno vlasništvo engleskoga kralja Henrika VIII. Uz Henrikov osobni psaltir, Marulićev Evanđelistar je knjiga s najvećim brojem vlastoručnih bilježaka među sačuvanim svescima Henrikove knjižnice; stoga ona može mnogo otkriti o vlasnikovim najskrovitijim razmišljanjima na prekretnici njegova životnog i vladarskog puta.

[…] kraljevskim je posrednicima i učenjacima naloženo da prikupljaju knjige i rukopise u kojima bi se mogli naći podatci koji bi opravdavali Henrikove rastuće dvojbe o valjanosti braka s Katarinom Aragonskom, udovicom njegova brata. Potvrdu da je Evanđelistar nabavljen i čitan upravo u tom kontekstu pruža svečani primjerak djela Gravissimae academiarum censurae, što su ga Henrikovi učenjaci objavili 1531. godine u prilog njegovu pravu na razvod, temeljeći to pravo na Levitskom zakoniku, koji zabranjuje da se za ženu uzme bratova udovica. Gravissimae censurae sadrže ulomak iz Evanđelistara (1,8: De lege et euangelio) o važnosti i trajnoj valjanosti moralnih propisa sadržanih u Starom zavjetu. U Henrikovu osobnom primjerku Evanđelistara upravo uz taj ulomak nalazimo kraljevu zabilješku koja nedvojbeno potvrđuje kako je knjigu čitao prije nego što su Gravissimae censurae bile tiskane.

Učestalost rubnih bilježaka i komentara otkriva nam da su kralja ponajvećma zanimala poglavlja o proučavanju svetih tekstova, o slušanju riječi Božje, o deset zapovijedi, o pokornosti Bogu i o izboru supruge. Kraljevi rubni komentari omogućuju važan uvid u njegove teološke preokupacije i u razvoj njegova razmišljanja o statusu vlastitoga braka, o papinskom autoritetu i o odnosu prema Bogu.

(Andrea Clarke: “Henry VIII and Marko Marulić’s Evangelistarium“, CM 20 [2011], str. 175)

Nakon abdikacije sa španjolskog prijestolja u korist svojega sina Filipa, te s njemačkog u korist mlađeg brata Ferdinanda, car Karlo V. vraća se u Španjolsku i povlači se u samostan u Yusteu, na području Vera de Plasencia (Cáceres). […] U rukopisu što ga je prepisao kraljevski kroničar Juan Páez de Castro opisuje se Karlova svakodnevica u Yusteu, pa među ostalim i to kako mu je nakon ručka Van Male naglas i uz komentare čitao “el Evangelistario de Marco Marcelo [sic]”. […]

Princ Filip trebao je dobiti sjajne odgojitelje jer mu je otac Karlo htio osigurati odlično znanje latinskoga […] Godine 1541. u prinčevu službu stupio je istaknuti humanist Juan Cristóbal Calvete de Estrella (oko 1505-1593), […] zadužen i za to da u Salamanki i Medini del Campo (Valladolid) nabavlja knjige za prinčevo obrazovanje. […] Zabilježeno je da 22. srpnja 1546. u sajamskom gradu Medina del Campo Calvete de Estrella nabavlja čak oko devet stotina naslova, među kojima i “Exemplos de Marulo y Evagelistario [sic] de Marulo”. […] Oba su ta sveska do danas sačuvana u Kraljevskoj knjižnici samostana u El Escorialu.

(Francisco Javier Juez Gálvez, „Marko Marulić, Karlo V. i Filip II.“, CM 21 [2012], str. 244-245)

U posvetnom pismu svojega talijanskog prijevoda Marulićeva Evanđelistara, koji je izašao u Firenci 1571. godine, kamaldoležanin Silvano Razzi lijepom sintagmom božanska etika ističe osnovno obilježje toga Marulićeva djela kao priručnika kršćanske moralke te ujedno posvjedočuje odličan prijam što ga je ono doživjelo kod suvremenika, u prvom redu kao vrijedno štivo koje je svojom izvanrednom psihagogijskom snagom bodrilo pojedince u njihovu duhovnom napredovanju i svakodnevnom vježbanju u krepostima.

[…] Iako u predgovoru Evanđelistara Marulić izričito tvrdi da “ništa strano neće biti uvršteno, kako se ne bi činilo da nam je potrebno što tuđe”, pokazuje se da je on itekako znao de facto valorizirati antičko naslijeđe, svjestan da se, kako sam kaže, “u toj tako sjajnoj vrsti pouke navodi [se] uistinu mnogo toga što su mudro i oštroumno pronašli i obradili filozofi”.

(Ruggero Cattaneo, „Senekina podloga nauku o dobročinstvima u Marulićevu Evanđelistaru“, CM XXIV [2015], str. 139, 143-144)
Advertisements