ULOMCI IZ EVANĐELISTARA

Kao što se ofit – smatra se – odlikuje vrijednošću i cijenom među mramorima, a dijamant među draguljima i zlato među kovinama te kako se sunce drži za najsjajniju i najljepšu od svih zvijezda, tako se iznad svih znanosti izdiže ona što je zovu etikom jer se bavi uređenjem vladanja u životu. Naime, budući da u čovjeku ne postoji ništa hvale vrednije od kreposti i ništa odvratnije od poroka, što onda treba da nam se čini izvrsnijim i vrednijim da se prigrli od one nauke koja samoga čovjeka upućuje i obrazuje na koji način da se i odvrati od zloće i prione uz čestitost? (Predgovor).

Pitaj možeš li naći kojeg starca osamdesetogodišnjaka posve zdrava. Sigurno nećeš naći nijednoga kojemu ili uši nisu oglušile ili vid oslabio ili noge klecaju, ruke se ne tresu, leđa se pogrbila, zubi se, ako ih je još ostalo, ne klimaju i da mu cio izgled tijela koje se nagrdilo nije posve drugačiji nego što je nekoć bio. Dodaj tomu kašalj, kap, uzetost, probavne smetnje, grčeve u želu­cu, nadutost u trbuhu, teškoće u disanju, teško mokrenje i mnogo štošta drugo tomu slično što donose sa sobom stare godine koje napadaju ne samo tijelo nego i um. (I, 19. O želji za životom)

Jer briga oko zemaljskih stvari sputava čitatelja i sama mu pomisao na to vuče um na suprotnu stranu te ne dopušta da ono što čita ili sluša dovoljno razumije. Potrebna je pozornost duha da bi pročitano shvatio, a shvaćeno dobro naučio i zadržao u pamćenju. (I, 24. O revnosti u čitanju)

Tko bude spavao dulje nego što to traži priroda, gubi ne samo vrijeme za čestit rad nego i sam postaje skloniji porocima iskazujući poslušnost više tijelu negoli duhu. Ri­jetko ćeš vidjeti one koji su pospani da se ustežu od raska­lašenosti i požuda. Kad se ponapiju, težak ih pritisne san te ih ne bi, kako hrču, probudio lakše nego šumske medvjede ili morsku telad. […] Ni tada kad su budni ne treba ih smatrati budnima. Jer i za to vrijeme vidi se da ih pritišće troma i pospana tupost, pa zijevaju, razvaljuju usta, žmirkaju umorno sitnim očima, protežu se podižući ruke i isturujući grudi. I ako ne prospavaju cijelu noć, jadikuju da je san od njih pobjegao. (II, 7. O zlu pospanosti)

Pokazateljem je sladokustva mrmljanje redovnikovo za stolom protiv toga što je nedovoljno bogato postavljen. […] Ovomu se gadi varivo, onomu se ne mile male ribice, jedan ne podnosi zelje, drugomu je mrzak crni kruh, trećega vrijeđa oporo vino: ako je počelo kisnuti, obra­zlaže da je štetno za želudac i trudi se, pozivajući se na liječnike, dokazati da uzrokuje zimicu. (II, 22. O poroku onih koji zahtijevaju slasniju hranu)

U ovom se otprilike svi slažu da mudrim valja nazivati samo onoga tko se odlikuje svim duševnim dobrima te raspolaže kako znanjem tako i čestitošću. (III, 3. Što je mudrost i gdje je valja tražiti)

Razmišljajući, dakle, često u sebi o tome, nemojmo se ni dičiti slavom svoga roda ni stidjeti da se izjednačujemo s ljudima iz puka, jer svi imamo jednoga stvo­ritelja i jednoga oca – Boga, svi jedan isti položaj što se tiče podrijetla, jednu prirodu – ljudsku. (III, 24. Treba se suobraziti s Kristom)

Zašto su, dakle, Crkvi darovana polja, zaseoci, sela i gradovi te podijeljeni svećenicima i biskupima? Jamačno ne zato da od toga sami žive raskošno, nego da hrane potre­bite, ne zato da sebi odatle zgrću novac, nego da ga dijele gomili siromaha, da bijednicima priskoče u nevolji i namiču plaću vojnicima koji se za vjeru, vjernost i pravednost bore protiv nevjernika. Crkvena, dakle, dobra pripadaju siroma­sima. Svećenik – osim onoga što mu je nužno potrebno za život – nije njihov posjednik, nego upravitelj. (III, 28. O uzdanju u bogatstvo)

Umjerenost čuva sredinu, kroti žudnje, izgoni lijenost, a riječi, djela i misli zatvara u granice razuma. […] I, činit će ti se da je najbolje slijediti umijeće mornara koji kod krcanja broda tako paze na pravu mjeru da ga valovi ne poklope pod prevelikim teretom, ali da se i ne ljulja zbog prevelike lakoće nagnut na bokove pa ne mogne podnijeti nasrtaj vjetara kad zapušu. I doista, u svakoj je životnoj prilici najkorisnije držati se razumne mjere. Neumjerenost je pak i majka i hraniteljica baš svih nevaljalosti. (V, 1. O ljubavi prema Bogu)

Uzrok je svađe obično nejednakost. Zato neka muškarac ne uzima plemenitiju ni imućniju od sebe da ne bi umjesto supruge trpio gospodaricu. Također, neka se ni priprosta žena iz puka i s malo miraza ne udaje za odličnijega da se s njom, možda, ne bi postupalo kao sa sluškinjom, a ne kao sa suprugom. (V, 9. O izboru supruge)

Veliko bogatstvo ne može nikada ili vrlo rijetko steći tko bez zločina. (V, 18. O ispraznoj nadi bogataša)

Ništa vam stoga, filozofi, neće koristiti da znalački i oštroumno umujete ne budete li živjeli neporočno i čisto. Ni vama, govornici, neće biti ni od kakva probitka da govorite kićeno i rječito ne budete li išli kroz život ukrašeni i oplemenjeni krepostima. A ni vama koji na dvoglavom sanjaste Parnasu neće biti od koristi da ste u pjevanju pjesama ravni Homeru ili Vergiliju ne odbacite li gadost poroka a zadržite čistoću i neokaljanost vladanja. Neka se, dakle, na to uprave vaše želje, neka se na to uprave vaša nastojanja da radije odaberete čestitost bez učenosti negoli učenost bez čestitosti, ako već nije moguće u isti mah posjedovati obrazovanost i krepost. […] Nadajte se, dakle, da vam ničega neće nedostajati za vrhunsku sreću ako vam ne bude nedostajalo kreposti. (VII, 33. Zaglavak na kraju djela).

Advertisements